Malo sutra

Dobrodošli na moj blog

26.12.2011.

Dati sebe

Nije me nikada bilo strah vjerovati u obecanja, jer kakav bi to zivot bio zivjeti u strahu,u nepovjerenju spram  ljudi.Zaboli kada im pustimo dovoljno blizu sebe,kada nas omame svojom slatkorjecivoscu, kada im vjerujemo svaku rijec, iako znamo da poneke nisu skroz iskrene, ali zatvaramo oci i idemo dalje, jer ne zelimo izgubiti taj osjecaj.

Osjecaj da nisi sam,da nekome pripadas,da te neko saslusa,da vrijedis,da si mrvica koja nekome znaci njegov svemir.
Bila sam i ja njemu to, bila sam znam,bar na tren.Ali,vise nisam,tako bar ja osjecam..Javi se ponekad,ali imam osjecaj da je to vise da me ne povrijedi.
Urijedio je i sa javljanjima, a ja na njega navikla:(
Bio je sav moj svijet. Glupo mi je pisati o boli, jer koga nesto danas nesto ne boli, ko danas ne pati?
Pitam se,hoce li se ikada boriti za mene,kao sto sam ja za njega?
Saznat cu odgovor..a cekam. Naucit cu da sutim,da cekam,da patim.
Patnja mi i nije strana,ali neka je..Pitam se,hoce li ikada moje srce biti u pravu i jednom me ne izdati,pokazati mi da On je Taj..Pitam se,hoce li pravi ikada doci i zaista ostati.
Bole sva ova pitanja,ali samo se pitam,dok patim i morala sam ih sebi postaviti
.Jedino sto bi me iznenadilo bila bi SRECA,bio bi ON!